piše: Đurđa Vukelić Rožić
Moja omiljena ljetna haljina trebala je spretne ruke krojačice. Krajem toplog proljeća doživjela je nezgodu i kako ja nisam stručnjak i nisam je željela još više osakatiti, bila sam sretna što u kvartu imamo krojački salon. Odnijela sam, dakle, haljinu majstorici. Objasnila mi je da će poderotinu popraviti i nazvati me za dva-tri dana, čim završi s popravkom.…

Dvije trećine veljače su prošle a meni je tog jedinog ženskog mjeseca već pun kufer. Dosta mi je mačje ljubavi, vrapčje i ljudske. Svake godine početkom veljače ista pjesma, mačke iz cijelog kvarta sjure se u moj ružičnjak pod prozore spavaće sobe i tad vodimo rat.
Konačno, nakon sivila granulo je sunce, je da je zubato ali diže raspoloženje na maksimum. Izvukla sam usisavač i krenula redom čistiti kuću.
Oduvijek sam voljela čitati. Knjige su mi bile jako važne. Često sam u njima tražila odgovore na pitanja koja su me mučila. Ponekad sam ih pronalazila, a ponekad i ne.
Svi mi, veliki i mali, živimo u vlastitom, zaključanom svemiru, satkanom od misli, sjećanja, želja i planova.
Obitelj Proljeće živjela je svake zime u visokoj, dugačkoj kupoli na razmeđu Zemlje i Neba. Bio je to lijepo uređen prostor, prozračan i topao, pun zelenila. Duž predvorja rasla su stabla u ogromnim loncima, a ispod njih mirisala je svježe pokošena trava. Stupce koji su držali visoke balkone, obmotale su ruže penjačice i razne biljke puzavice. U vrtu su se šepurili paunovi.…