IZGUBLJEN IZ VIDOKRUGA

piše: Aleksandra Brnetić
– O Bušiću se ne bih usudila, rekoh. Ne znam ništa o njemu, nisam se njime bavila. Kad je onomad kidnapirao avion i kad sam čula da je htio raspačavati letke, bila sam se – kak bismo mi to u Zagrebu rekli – zbenula.

Da neko digne ruku na sebe, da neko digne ruku na drugoga, u tim očajničkim/zločinačkim činima vidim neki smisao. Ali da jedan Hrvat kidnapira američki avion u vrijeme kad su se Amerika i Tito jako voljeli, i kad je UDBA, pardon SDB, u zapadnom svijetom činila što je htjela, meni je to znak ljudske gluposti i neznanja. Kratkog spoja u glavama naših kršnih i hrabrih momaka, prepunih južnjačkog temperamenta. I onda sam zaboravila na njega.

Kad se u Hrvatskoj pojavila njegova supruga Julienne Eden Schultz pa ja pročitala neke intervjue te američke publicistkinje i aktivistice, poljuljala se moja stara spontana ocjena.

Kad su ga uspjeli izvaditi iz zatvora, rekoh si: Šušak je ipak uspio sa svojim vezama! (iako Šuška više nije bilo – umro je deset godina prije, ali on mi je paradigma za novovjeke hrvatsko-američke odnose i veze).

I izgubi se Bušić iz mog vidokruga sve do subote.

Neobično je to što se dogodilo.

Gledala sam Budišu kako mu se tresu usta kad je prepričavao što je u pismima, jedan supruzi a drugi prijateljima i Hrvatima. I reče nam da „Zvonko moli za oprost zbog onoga što je jutros učinio, jer više nije mogao izdržati. Zaklinje nas da čuvamo Hrvatsku, … a na jednom mjestu kaže da više nije mogao živjeti ‘u Platonovoj pećini’…““

Budiša ne prijateljuje s nerazumnima i iracionalnima. Budiša je topla i smirena osoba koji je sam odležao četiri godine teške robije u Staroj Gradiški i Lepoglavi jer se usudio biti studentskim vođom tijekom Hrvatskog proljeća.

Iskreno govoreći ja sumnjam u samoubojstvo. Koliko god su na novinskim slikama Bušićeve oči jako uvučene u duplje i onako tamne prepune su mračne tuge, toliko mi je njegovo dizanje ruku na sebe nespojivo s njegovim intelektualnim interesima.

Hrvatska poput Platonove pećine?

Platon je opisao čovječanstvo kao skupinu ljudi u mračnoj špilji. Iza njih je otvor iz kojeg dolazi svjetlost. Ta svjetlost baca sjene na zid u koji ljudi gledaju. Kako ljudi izvan špilje možda nose neke stvari, tako sjene koje su na zidu daju ljudima pogrešan dojam o vanjskom svijetu. Ponekad se netko iz skupine odvoji i izađe iz špilje, međutim, jaka svjetlost ga zaslijepi i on u strahu trči u špilju.

Sjajno! Genijalno. Već dugo nisam naišla na bolju usporedbu. I ja to isto tako osjećam.

Ne ubija se osoba koja tako prosuđuje i koja je toliko toga pročitala.

Bušić, dugovječni politički aktivist, pronalazio je duhovnu snagu u djelima antičkih filozofa. On je odavno napustio mračnu spilju. Takvi se ne ubijaju. Osim ako ne pate od neke neizlječive bolesti. I da je to sad uradio kad se svi pitamo hoće li, ne će li izručiti Perkovića, onoga koji je prije 40 godina kao hrvatski obavještajni kadar povlačio UDBA-ine konce? I sprovod u roku od četiri dana?

Sve su to pitanja na koja nema odgovora. Budimo oprezni jer nas ona polako vuku u močvaru gdje caruju razne teorije zavjere. Močvarni mulj, pa bio on i ljekovit, guši i osjepljuje, i u njega se jako brzo potone. Ostanimo na čvrstom tlu iako nam se Bušić izgubio iz vidokruga.

Za kraj, prisjetimo se jedne crtice iz njegovog života. Neka nam bude kao amanet.

Prije nekoliko godina odbio je 740.000 kuna naknade na koju je imao pravo po Zakonu o političkim zatvorenicima. „...jer ne želim da se ijednom hrvatskom čovjeku, koji u meni može gledati terorista, preko poreza oduzme kuna i da se to da meni, ako to on od srca ne daje.“, rekao je tada u jednom novinskom intervjuu.

Osim toga, državi je vratio novac koji je utrošila na troškove njegovog odvjetnika u Sjedinjenim Američkim Državama: „Još dok sam bio u zatvoru, vlada je dala 100.000 dolara za odvjetnike koji bi me zastupali u traženju da me se pusti na slobodu nakon 30 godina zatvora. To je tada bilo 500.000 kuna. Taj odvjetnik došao je na razgovor k meni u zatvor samo dva puta i potrošio 18.000 dolara. Tečaj dolara povećan je, tako da sam državi vratio 480.000 kuna. A imao sam nesporazuma s hrvatskom birokracijom oko načina vraćanja. Nije postojao način na koji se nepotrošeni novac mogao vratiti. Nitko nije znao koliko smo mi potrošili novca. Rekao sam Julienne: Onaj novac koji nije potrošen za ono čemu nije namijenjen, treba vratiti. Deset mjeseci trebalo mi je da vratim taj novac i dobijem potvrdu da sam ga vratio. Čudio mi se čovjek u Ministarstvu financija zašto vraćam novac …“