GDJE BIH JA, GDJE TI …

DRŽI LI USKRŠNJA PRIČA VODU?

piše: Dražen Radman
Prije neki dan, gledao sam u najmanje omiljene stranice dnevnih novina, one na kojoj su oglašene osmrtnice. Pri letimičnom pregledu, ‘za oko mi je zapela’ jedna riječ koja se ponavljala, a to je riječ – ‘iznenada…’. Naime, u jednome danu, sedmero ljudi ispod šezdeset godina – ‘iznenada’ je napustilo ovaj svijet.

Zasigurno se ovi ljudi nisu stigli ni pozdraviti sa svojim najbližima, reći im barem ”Zbogom…” ili ”Doviđenja…” ili ”Volim te…” ili ”Oprosti mi…” Jer smrt ih je zatekla u snu, za volanom, u polju, u frizerskom salonu, na fotelji ispred televizije, za stolom dok su ispijali uobičajenu jutarnju kavu ili mazali maslac na svježi kruh …

Ne znam koliko ste o tome razmišljali, dragi prijatelji, ali nekako mi se čini razumnim da, kao ljudi, barem jednom zaozbiljno postavimo pitanje : ”Može li se takvo što sutra, noćas ili za sat vremena dogoditi i meni?” I, ako odgovorimo potvrdno, razumno je postaviti još jedno pitanje: ”Znam li gdje bih onda otišao…?”

Da, bilo bi dobro da, kao ljudi koji puno toga znamo imamo odgovor i u svezi našeg najvažnijeg i, vjerujem, najdužeg putovanja.

U redu, neki ljudi kažu da je ‘sve crna zemlja’; neki da poslije smrti nema ničeg; neki da se reinkarniramo u više ili niže biće; neki da se svi stapamo s univerzalnom energijom; neki da se pretvaramo u anđele; neki da svi idemo u Božje naručje; neki da svi idemo u čistilište; dok neki kažu da ne znaju, odnosno da se to ni ne može doznati.

Pokušavam iznova razmišljati o ovim solucijama i prvi zaključak koji mi pada na pamet jest to da sve te pretpostavke ili vjerovanja ne mogu, istovremeno, biti istinite. Jer jedno isključuje drugo…

Drugi zaključak je taj da mnoge od nas, u našem pokušaju da ipak dođemo do ispravnog odgovora, sputava uvriježena tvrdnja kako se ‘nitko nije vratio s onog svijeta’ da bi nam mogao reći: ”E, ja znam da čovjek poslije smrti ne umire, nego živi!”

No, zbog ‘nepobitne’ tvrdnje kako se ‘nitko nije vratio’, kao i zbog sasvim različitih poimanja o životu poslije smrti, to još uvijek ne znači da ne možemo doći do valjanijeg Odgovora. Odnosno, ako postoji rješenje, onda mora postojati i način da svaki čovjek dođe do njega. Ali kako? Mislim da nema drugog načina nego da ‘slijedi tragove’, i to ne samo pomoću osjetila iz tjelesne razine našeg bića, nego pomoću osjetila i opažanja iz razine našeg unutarnjeg bića.

Treći zaključak, dakle, tiče se jedne intuitivne razine u našoj nutrini, koja nam zna često ‘šaptati’: ”Ne, nije ovo sve… mora postojati još nešto…”. Odakle nam dolazi takvo ‘šaptanje’? I odakle sličan osjećaj mnoštvu ljudi koje poznajem, pa čak i onima koji se smatraju ateistima? Odakle ta tiha nada kod većine da ćemo jednog dana opet sresti naše najmilije?

Odakle epitafi na pogrebima kroz koje i razni ateisti izražavaju, gle, vjeru da njihov prijatelj sada na nebu ‘igra na karte’, ‘na balote’ ili ‘pjeva s anđelima’ te čeka da mu se jednog dana pridruži ‘cila ekipa’ kako bi zajedno nastavili s ‘igron i pismon’? Odakle takvo što jednom čovjeku koji ne vjeruje u život nakon smrti? Je li on to slučajno tako ili…? Ne otkriva li time, zapravo, svoju duboku, iskonsku potrebu za ‘nastavkom i svoje priče’ nakon ovozemaljskog trajanja?

Ili ono kad većina ljudi napiše: ”Živjet ćeš vječno u našim mislima i našim srcima.” Kako će živjeti ‘vječno’ u nama, ako ćemo mi živjeti tek još sasvim određeno vrijeme?

Sve su ovo, držim, znakovi koji upućuju na još jedan zaključak: da je čovjek mnogo više od tjelesne razine osjećanja i postojanja. Sve upućuje na to da unutar nas doista postoji naše duhovno biće koje osjeća, koje se smije, plače, strepi, uznemiruje, nada, raduje, voli, mrzi, pati… I da taj nevidljivi, a stvarni dio našeg bića – ne može umrijeti i tek tako nestati, pretvoriti se u ništa. Što je tjelesno, prolazno je i propadljivo. Što je duhovno, neprolazno je i nepropadljivo. Vjerujem da je to dobar zaključak. I dobra vijest.

Ali, s tim zaključkom još uvijek nismo došli do odgovora na pitanje s početka: ”Znam li gdje bih otišao kad bih iznenada sutra otišao?”

Ako, eto, ustvrdimo da postoji duhovna stvarnost u nama, i da smo ne samo tjelesna, nego i duhovna bića, nekako bismo trebali primjetiti da u tom našem nepropadljivom, duhovnom dijelu bića, stanuju i različiti sadržaji. S jedne strane, tamo stanuje ljubav, mir, radost, mirnoća, nada, opraštanje, dobrota, strpljenje, razumijevanje itd. Mislim, barem u obrisima… A s druge strane, tamo zna stanovati i mržnja, nemir, očaj, beznadežnost, osvetoljubivost, sebičnost, naglost, prezir itd.

Budući tamo ne prebiva isključivo samo sadržaj s jedne od ovih dviju strana, nego je to najčešće neka mješavina jednog i drugog, postavlja se pitanje gdje ćemo s tom ‘mješavinom’ dospjeti ako nas uhvati onaj iznenadni dan?

Ali, i ne mora biti iznenadan. Može doći i polagano…

Na ovoj točki, ipak, ne možemo izbjeći misao o Višem biću koje, ako postoji, jednostavno mora biti savršeno. Drugačije i ne može biti. Ono mora biti potpuno čisto i potpuno pravedno. Dakle, savršeno u pogledu svih vrlina koje, barem u ‘komadićima’, prepoznajemo da se pojavljuju unutar nas samih. Kao odraz nečeg ili nekog mnogo višeg.

Prema tome, u slučaju da počnemo razmišljati o Bogu kao savršenom biću, koji je ujedno i Stvoritelj, onda bi tu vrijedilo logički zaključiti da bi taj Bog mogao biti izvor i stvoritelj svih istinskih i nepropadljivih vrednota. Vrijedilo bi zaključiti da bi se tu moglo raditi o savršenoj ljubavi koja daruje svoja stvorenja. Ne samo za vrijeme ovozemaljskog trajanja, nego i poslije njega.

Ali, kao što znamo, u nama postoji i onaj drugi sadržaj, s kojim se baš i ne ponosimo. U svima nama, ako ćemo pošteno, postoji manje ili više, dovoljno od zloće, propusta, laži i kvarnosti,  a to stvara istinski problem pred licem svetog Boga. Pogotovo ako je Bogu, pored ostalih savršenih osobina, jedna od karakteristika i – svetost.

Kako bi čovjek onda mogao prijeći ‘na drugu stranu’ i biti zauvijek kod Boga, ako ne zadovoljava standard kojeg postavlja stvoritelj, a ne stvorenje?

Znam, ispada onda da nitko neće moći zadovoljiti Njegov standard. Jer kako god okrenuli, i ako učinimo sedam dobrih stvari, a tri loše, opet će ispast’ – sivo. A trebalo bi u konačnici ispast’ – bijelo.

Izgleda da je to točno. Nitko od nas ljudi nije u stanju ispuniti savršeni standard. Izgleda da, u tom slučaju, nitko neće moći dospjeti na ‘pravu stranu’, zatekao ga iznenadni ili kakav drugi dan.

Ipak, to ne znači da je tu priči kraj i da smo u bezizlaznom labirintu.

Naime, ukoliko mi sami nismo mogli izvući sami sebe iz ovog nerješivog problema, a Bog ima moć i osobinu milosti, onda je On trebao preuzeti inicijativu i ponuditi rješenje koje bi nas moglo obradovati. Nas koji smo zaglavili u živom pijesku svoje nemoći. Nemoći koje, prije ili kasnije, postanemo i sami svjesni.

Kraj ove priče, vjerujem, i sami naslućujete. I, držim, niste u krivu. Da, sve upućuje na to da je netko tko ništa nije dužan, trebao platiti cijenu za naš unutarnji dug, za naš ‘deficit’. A onaj koji baš ništa nije dužan jest onaj koji je i nevin i svet – i savršen.

Dolazimo, tako, do točke mogućeg razumijevanja zašto je Isus završio na križu. Dolazimo do mogućeg razumijevanja zašto je, među ostalim, rekao: ”Svršeno je!” Vjerujem da je to rekao jer je na tom križu zgotovio divnu stvar: za svakog od nas platio sav dug!

A zašto?

Da bismo živjeli, uistinu živjeli, ne samo kad umremo, nego i danas, sve dok smo tu, dok nas ne uhvati onaj dan.

Ne može čovjek živjeti slobodno, ako je u sebi sputan lancima svojih tjeskoba i grijeha, kao i posljedicama svojih loših izbora. Treba mu pomoć odozgor.

I baš se tu javlja najveći problem kod nas ljudi – naš ponos. Ponos koji nas sputava da prihvatimo pomoć, da povjerujemo, da napravimo korak, da prihvatimo milost Onog koji nas je stvorio za sebe, na svoju sliku. Iz ljubavi i za ljubav koja nikad ne prestaje.

Naime, u to nedjeljno jutro, Njegov grob je bio prazan. Smrt ga nije mogla zadržati. Neprolazno je jače od prolaznog. On je taj koji se vratio ‘s onog svijeta’. Jer Život ima zadnju riječ, a ne Smrt.

Oni koji su ga tada vidjeli i susreli, znali su da ne sanjaju. I oni koji su ga, u svom duhovnom biću, susreli tijekom vremena pa sve do danas, znali su da ne sanjaju i ne umišljaju. Znali su da se u središte njihovog bića, u njihovom duhu, nastanio trajno Onaj kojega su pozvali da uđe i tamo bude Domaćin, a ne samo gost po potrebi.

Znali su i znaju to po miru, po oprostu, slobodi, snazi i živoj nadi s kojom su hodili i s kojom hode kroz život. Znali su to i znaju po želji da daju ono što su od Boga primili. Znaju to i po unutarnjoj sigurnosti u pogledu prelaska na drugu stranu…

Za razliku od onih drugih koji su cijeli svoj život odbijali vidjeti poziv, shvatiti značenje događaja i stanja u kojima bi se našli. Posebno u onim dragocjenim vremenima kada bi se ‘gubilo tlo pod nogama’.

Na kraju ove priče, možda neki od nas jesmo, a možda i nismo korak bliže odgovoru na pitanje: ”Znam li gdje bih otišao kad bih iznenada noćas otišao?”

Bilo kako bilo, dobro bi bilo doći do odgovora, prije nego se i sami pojavimo na onoj neomiljenoj stranici u novinama. Možda je ovo bio samo znak nekolicini među nama, koji će u ovo vrijeme zastati u svojoj tišini i dopustiti ponovo razmotriti drži li ova uskršnja priča vodu?

Ako da, sasvim smo blizu dobrim odlukama. Blizu toga da nam na vrijeme bude maknut kamen i s našeg ‘groba’.

Postoji li bolja priča od ove? Iskreno, ne vjerujem da postoji.

S tim da me, u mojoj osobnoj potrazi za Odgovorom, nije zanimala samo dobra priča koja pomaže, nego živa istina koja bi imala moć utažiti moju duhovnu prazninu i donijeti joj vodu novog života.

Života koji  ne umire, nego živi vječno …

”Voda koju ću mu ja dati, postat će u njemu izvorom one vode što struji u život vječni.” 

(Isus, Ev. po Ivanu, 4:14)

Dragi prijatelji, ako ova priča drži vodu, onda ono najviše što bih Vam od srca mogao poželjeti, satkano je u samo nekoliko riječi:

”Ako se još nije dogodio, neka Vam se Vaš Uskrs dogodi …

Samo da bude – na vrijeme …”

za Uskrs 2015.