Foto: Ivan Juroš
Tekst: Marija Kukić
“Gdje ima dima, ima i vatre”, kaže narodna poslovica.
Da bi bilo i dima i vatre, mora postojati netko tko će rasplamsati plamen. A to je – čovjek. Tamo gdje ima dima, gdje ima vatre, tamo ima i ljudi.
Ali, sve manje je onih koji će upaliti vatru, koji će toplinom plamena ugrijati svijet. Da, sve ih je manje! Jer, zemlja smo koja polako i sigurno izumire.
Tužna je ova zadnja rečenica u Marijinu tekstu.
Nažalost ona je veoma istinita.Toliko se toga pro
mijenulo da su neka događanja neprolazno uni-
štila ono dobro što je postojalo. Ne želim hvaliti
prethodni sistem, ali se počimam sramiti pučkih
kuhinja u mojoj rodnoj Slavoniji,uvezenog češnja
ka i mrkve u mojoj rodnoj Slavoniji,uvezenog mli-
jeka i mesa u mojoj rodnoj Slavoniji, čak i uvez-
enog kruha u mojoj rodnoj Slavoniji gdje seljak
ne može dobiti ni kunu za kg pšenice a kruha sve
više ima po cijenama blizu 2o kn/kg. Tako što
mogu od bogate zemlje napraviti samo lopovi
i neznalice………..
Nažalost sve je manje onih koji će lijepom riječju staviti barem trunčicu osmijeha na nečije lice.
Sve je više onih koji su hladni i nemaju ni mrvicu tog plamena u sebi, koji su ljubomorni na nečiji uspjeh i koji svojom hladnoćom gase i ono malo iskrica što još postoje.
Zašto je tomu tako, ne znam.
Živimo svi u nadi da će i one ugasle iskrice ipak jednom zasvjetliti!