Lijep književni susret za predstavljanja “Ono malo duše” u Wiesbadenu
piše: Sonja Breljak ...foto album
Berlin-Wiesbaden/ U rano subotnje jutro suprug me vozi do berlinske Hauptbahnhof. U 07 i 3 minute hvatam brzi vlak za Frankfurt na Majni. Cilj je Wiesbaden pa mi stoga u Frankfurtu slijedi presjedanje. A valja mi na vrijeme stići jer me u Wiesbadenu očekuju najkasnije do 16 sati.
E, sad, tko i zbog čega?
Na poziv Hrvatske kulturne zajednice Wiesbaden koju vodi Ivica Košak, dolazim predstaviti “Ono malo duše” autora Emila Cipara, u izdanju Hrvatskog glasa Berlin a u sklopu obilježavanja Svjetskog dana knjige i autorskih prava.
Nakon što je “Ono malo duše” vrlo zapaženo predstavljena i primljena u Slavonskom Brodu (u prosincu) i u Berlinu ( prije tjedan dana) vrijeme je načiniti joj put i do drugih čitatelja. Napose onih o kojima je autor najviše i pisao-iseljenim Hrvatima. Poradi tog cilja i radi takvih literarnih i ljudskih susreta, nije mi teško zaputiti se do Frankfurta pa do Wiesbadena.
Dugo, baš dugo se nisam vozila vlakom. O kako je to lijepo! Dok se udobno namještam i preda mnom na prozoru promiče divna priroda drage mi Njemačke u proljetnom cvatu, prisjećam se vožnje vlakom, ondašnjim ćirom, u mom djetinjstvu. Putovali bismo po čitavi dan tu razdaljinu od Bugojna do Zenice pa dalje prema Slavoniji, Osijeku i Valpovu gdje su živjeli baka i dva ujaka s obiteljima. O, taj ćiro, njegova gužva, zvižduk, buka i gar! I ono uzbuđenje dječje koje me držalo danima prije polaska na put…
I sad sam takva, uvijek putovanjima očarana. Samo, sad sjedim u čistom i brzom, bešumnom i udobnom ICC-u i ne idem ka Slavoniji već ka Wiesbadenu kamo nosim “Ono malo duše” jednog Slavonca čije su najbolje godine, poput brojnih naših iseljenika-doseljenika, utkane i u ovu njemačku zemlju.
Nakon četiri sata vožnje, eto me (ne po prvi puta) u Frankfurtu. Hvatam S9 ka Wiesbadenu i tamo sam (po prvi puta) nešto prije 12 sati. Na rezervaciji hotela “One Wiesbaden” (hvala domaćinima!) kojeg zamijetih netom po izlasku s kolodvora stoji da je soba slobodna tek od 15 sati pa zamišljam stvari ostaviti na recepciji te se zaputiti u razgledanje grada, sretna da tu mogućnost i vremena imam. No, tek što pristupih recepciji i izgovorih: “Guten Tag”, dočeka me razgovijetan i na hrvatskom jeziku izrečen pozdrav: “Dobar dan, gospođo Breljak”.
E, da, svijet je mali! Na recepciji radi naš Mario čija je mama porijeklom iz Sarajeva a otac iz Hercegovine. I što reći nego da je Mario bio iznimno ljubazan i obradovan te i radoznao kojim povodom dolazim u Wiesbaden i da je i soba već bila slobodna i spremna, te se uskoro nakon smještaja zaputih ka centru grada.
Wiesbaden je glavni grad njemačke pokrajine Hessen. On je, kako mu ime kaže, grad ljekovitih izvora. Leži između zapadnih obronaka Taunusa i rijeke Rajne te mu taj zaklon Taunusa pruža mekšu klimu, poseban biljni rezervat. U gradu je razvijena industrija farmaceutskih i kemijskih proizvoda (sintetičke tkanine, vatrostalnog materijala, rashladnih uređaja, kirurških instrumenata, tekstila, strojeva, cementa). U okolici Wiesbadena razvijeno je i vinogradarstvo, tj. proizvodnja pjenušavih vina… Grad zauzima 204 kvadratna kilometra i leži na 115 metara nadmorske visine.
Po izobilju banaka i osiguravajućih kuća, primjetna je blizina financijskog centra-Frankfurta. Broj stanovnika je nešto preko tri stotine tisuća. Grad obiluje zelenilom, starim renoviranim zdanjima koja govore kako je bio pošteđen razaranja Drugog rata. Obiđoh Marktplatz gdje je istoimena prelijepo građena, evangelička crkva (Marktkirche), te se zaputih natrag prema hotelu jer je već vrijeme susresti moje domaćine -vrlo ljubazni i više nego zanimljivi, bračni par Košak.
Ah, bilo je to ugodno literarno i ljudsko druženje u prostorijama njemačkog Centra za razvoj i aktivnosti žena i djevojaka. Pred dvadesetak okupljenih, što je dovoljno za lijep ugođaj, u smjeni riječi i glazbe (gitarista Senada Ajanovića), nakon uvodnih riječi Ivice Košaka o Svjetskom danu knjige i autorskih prava i prigodnom mom gostovanju, ispripovijedah kako je došlo do mog susreta s Emilom Ciparom, kako je počeo s radom Hrvatski glas Berlin te pročitah tri priče iz knjige -najprije duhovite dijelove priče “Moja Story”, te potom i “Šime Urlaub” i “Metoda kiselog kupusa”.
Bilo je smijeha, razgovora, pitanja a željeli su i da im još čitam jer su Emilove priče jednostavne i duhovite i tiču se upravo i onih koji su ih slušali, onih čija je sudbina i čiji su doživljaji, kao jaje jajetu, slični onima u knjizi opisanima.
Baš je to bilo lijepo literarno druženje (dijelove svoje knjige čitala je i Janika Ernst iz Wiesbadena) kojemu je između ostalih nazočio drugi konzul u Generalnom konzulatu u Frankfurtu, Tihomir Kujundžić, potom i Marijana Dokoza, urednica Fenixa kao i Katica Kiš, članica Hrvatske kulturne zajednice Wiesbaden i naša draga suradnica koja je na ovo druženje došla iz Mainza.
U znak sjećanja na ovaj susret, Hrvatska kulturna zajednica darovala mi je repliku slike “Die Slawische Barrikade” Ferenza Kollarža.
I još se dugo nakon čitanja a kasnije i za druženja u restoranu “Mauritius” vlasnika Mate Bartolovića rodom iz Posušja, razgovaralo o dolasku, povratku, dragom jeziku i identitetu, o poteškoćama u radu, o svemu što tišti našeg čovjeka vani. A ima toga dosta.
Dio te iseljeničke pripovijesti sabran je i u knjizi “Ono malo duše”. Raduje da je ova knjiga i u Wiesbadenu kao i u Berlinu, a nadam se uskoro i u nekim drugim gradovima Njemačke, naišla na zainteresirane slušatelje i čitatelje. Što jednoj knjizi i treba više?!
U rano nedjeljno jutro hitam ka obliženjem autobusnom kolodvoru u Wiesbadenu. U 7 i 45 kreće za Berlin autobus tvrtke Meinfernbus Flixbus, onaj prepoznatljivo zelene boje koji vozi u svi pravcima po cijeloj Njemačkoj. Eto, a jutros u Wiesbadenu samo dva putnika, jedna gospođa i ja. Izlazi vozač, provjerava kartu gospođi pa meni i lijepo me (vidjevši ime na rezervaciji) pozdravi s: “Dobro jutro!”
Dakle, lijepo se smjestih na sjedalo iza vrlo srdačnog i ljubaznog vozača, Ljube Perkovića iz Podstrane u Splitu. Ljubo u ovoj tvrtki radi desetak mjeseci i zadovoljan je. Nekad davno su roditelji bili gastarbajteri a eto sad i on (“mala primanja, jedva kraj s krajem a troje djece studira”) ponovo put Njemačke.
Bio je to obostrano lijep i ugodan susret i razgovor. Ono, da te želja (za jezikom i domom) mine. Bio je to i lijep književni susret u Wiesbadenu, na čemu je zahvaliti tamošnjoj Hrvatskoj kulturnoj zajednici koja je postala ogranak Matice Hrvatske i njenom predsjedniku Ivici Košaku.
I sve to zahvaljujući dragom, hrvatskome jeziku, autorima poput i Emila Cipara, koji ostaviše pisani trag svog iseljeničkog bivstvovanja i književnim entuzijastima, poput i ovih koje upoznah u Wiesbadenu, koji se neumorno trude te književne tragove slijediti i drugima prenositi. Hvala im!
foto album: “Ono malo duše” u Wiesbadenu”
Postovana Sonja,
nadam se da ste ugodno doputovali natrag u vas divni Berlin , vidim po slikama da vas je i glavni grad Hessena,Wiesbaden koliko je to mogao za tako kratko vrjeme posjete , i te kako odusevio. Hvala vam najljepsa sto ste nam sa vasim nacinom citanja, tako toplo emotivno priblizili price o djetinjstvu iseljenistvu i povratku od Emila Cipar,a!
uz najljepsi pozdrav iz hladnog Niedernhausena od Janike Ernst
Draga Sonja,
sigurno se i naš Emil s neba sretno smiješio kada je čuo kako vi lijepo, stručno i osjećajno čitate njegove priče u Hrvatskoj kulturnoj zajednici Wiesbaden. Tim više jer su prisutni shvatili i osjećali ono što im je Emil htio reći – svoje životne poteškoće koje je imao i sam kao i mnogi Hrvati u tuđini.
Vrlo je hvale vrijedan sav vaš trud oko izdavanja i promocije ove jedinstvene knjige. Sve što se zabilježi, ostaje sačuvano i budućim generacijama.
Srdačne pozdrave iz Mainza
od Katice Kiš