GDJE JE BOŽIĆ

/Dogodilo se jednog Badnjaka prije ponoćke/

piše: Marija Kukić
Zvijezde sjaje i mjesec se zlati na vedrom prosinačkom nebu. Blagi povjetarac miluje obraze. Nije ni previše hladno. Ugodna je zimska noć .

Ni ptica pjev, ni lišća šum, ni zore sjaj… Samo nekoliko ljudskih bića stopama dodiruje tlo.  Čuje se njihovo ravnomjerno udaranje.

Nema škripanja snijega pod nogama jer tih dana snijeg nije padao. Putem pretrči pokoja seoska mačka ili zalaje pas iz dvorišta. Sat na crkvenom zvoniku otkucava vrijeme svakih petnaest minuta.

Većina ljudi dolazi automobilima. Danas su takva vremena. Ni u zahod se ne može pješice.

Što traže svi ovi ljudi u to gluho doba noći? Idu tražiti Božić. Da, tražiti jer mnogi ga nisu pronašli. Idu tražiti Onoga koji će uskoro doći među sve ljude. Samo, hoće li Ga svi pronaći?

Pred ulazom u crkvu sjedi starica. Na njoj pohabane cipele iz kojih vire bose noge, olinjali kaputić, marama neprepoznatljive boje, poderane rukavice iz kojih se naziru pomodrjeli prsti. Cvokoće od hladnoće iako vani nije previše hladno. Ali, ona je slabo  odjevena i obuvena.

Ispružena ruka staričina moli pomoć. Božić  će, a ona nema baš ništa za jelo. Nema ni drva za ogrjev da može ugrijati svoje promrzlo tijelo. Nije joj ugodno jer većina ljudi ju poznaje. Ne voli ona to, ali velika nevolja ju je na ovo natjerala. Oni koji su je poznavali, nisu se tih dana upitali treba li starici  pomoći.

Božić će svakog trenutka stići. Ljudi nijemo prolaze pored njene ispružene ruke. Mnogi  je ni ne pogledaju već  šuteći ulaze u crkvu. Drugi nešto mrmljaju sebi u bradu i prolaze kao da ju i ne vide. Oni „najžešći“ usude se čak i opsovati kao da su na vašaru, a ne pred  svetim mjestom. Samo nekolicina uvlači svoju ruku u džep i daruje staricu. A ona oborenog pogleda i poniznoga glasa zahvaljuje: „Hvala dobri čovječe, dobra ženo!  Neka ti Bog bude u pomoći!“

Božić je! Gdje? Vani, na ulicama, na trgovima, u izlozima, u trgovačkim centrima, na okićenim borovima, u blještavim sijalicama, u prebogatim stolovima… Božić je svuda uokolo.

Ali, zar Božić ne bi trebao biti u nama ljudima? I u našim srcima? Ima li u njima svjetlosti  koja će svojim sjajem i toplinom obasjati druge? Čini se da nema! Izgleda da je topline, svjetlosti, empatije, ljubavi … u čovjeku jako malo. Dapače, svakim danom sve manje!

Čovječe, potrudi se unijeti Božić u svoje srce i dušu i shvatit ćeš da ćeš i ti biti puno sretniji, ispunjeniji, zadovoljniji!

A starica?! Nakon završetka ponoćke oborenih očiju pogledavala je  mnoštvo ljudi kako autima jure svojim toplim domovima i prepunim stolovima, a da mnogi nisu ni pogledali staricu. Ona ih je nijemim pogledom promatrala, a zatim otežalim koracima krenula u hladnu sobicu svoga doma  i praznome stolu.

Jedina toplina koja ju je grijala ove svete noći, bila je toplina koju je nosila u svom plemenitom srcu.

Jer, Božić je cijelo vrijeme bio u njemu.