SEDAM MILJA ŽIVOTA

Piše: Ferdo Crnogorac

Uvod
Kada sam u reportaži „Jedan život malo je“, predstavio osebujnog Ferdu Crnogorca imao sam osjećaj da će se „Hrvatski glas Berlin“ obogatiti za jednog izvrsnog autora. Ferdo je održao riječ i svojom prvom vrlo impresivnom pričom iz ranoga djetinjstva u Kolibama Gornjim otvorio seriju životopisnih priča iz jedne osebujne biografije. (E. C.)

Sedam milja života
Ne sviđa mi se ovaj naziv priče. Ali ni dio mojega života koji je zarobljen u njoj.

Jer ne izmišljam već samo iz njega prepisujem, još uvijek u čudu o ljudima koji su tada svojim zlim djelima prekinuli naše bezbrižne dječje igre – moje i mojih sedmogodišnjih vršnjaka. U jednomu poslijepodnevu pred našim dječjim očima – prestali smo biti djeca. U dvije minute. Ili još manje od dvije minute
Bili su to dani kada su ratni običaji uvježbani četverogodišnjim trajanjem navratili i u naše selo.
Do tada je naše malo mjesto bilo pod svodom metalne duge ili bolje reći  parabole koju su većinom noću ocrtavale svijetleće putanje topovskih projektila da bi tamo na drugoj strani u podnožju brda svojim učinkom rujući zemlju ocrtavale  zaštitni zid i čuvale stanovnike od onih koji su im često puta i tijeku  rata naudili i još više htjeli nauditi.

Rat ondašnji je pri svojemu završetku  k nama donio svoj početak. Duga je nestala.

Ili rečeno jezikom koji je priličio tim vremenima – povukla se.  Topovi ostali – utihnuli… a topnici otišli.
A mi djeca kao i sva druga djeca ovoga svijeta još uvijek za loptom. Krpenom. Komad šatorskoga krila opšiven oko smotanih nečijih starih košulja glumio je kožnu loptu o kojoj smo jedva i mogli sanjati da bi se s bilo koje strane,  onako kako su nam oni koji su je negdje vidjeli i znalački tvrdili mogla poskakujući dokotrljati u naše selo. A tek tamo nekakva gumena za koju su nas uvjeravali da skače i do oblaka.
Po nestanku dugina zaštitničkog svoda  i još nekoliko nestašnih dana u trku za krpenom loptom jednoga podneva našu je igru zaustavio čudan oblak prašine koji se usporeno ali ustrajno te s toga prijeteće  primicao k našemu selu.

Mukli štropot  potkovanih cokula postajao je sve glasniji.
U raskrižje ulazi konjanik  „ jaše na čelu kolone“ – seoskim putem prašnjavim.

Ostali za njim, šute , bez glasa su i osvrtanja u četveroredu naviru i stupaju u raskrižje  i granaju se putevima kojima će  se ponovno sastati  tamo daleko malo prije dva grada priljubljena uz suprotne obale široke rijeke kao dva usidrena broda povezana mostom.
U četveroredu… „ uskim putem seoskim“ desetinama, stotinama… slijedećim stotinama i sve tako nadolaze i prolaze šuteći i ne obazirući se, k`o da smrt hodi  s njima.  Nas djece za njih kao da i nema. Samo je nakon duže vremena jedan konj pogledao našu krpenu loptu. Kao da je nagazna mina. Njegov jahač i dalje „ s čelom naprijed na vrhu kolone ponosne“. Nas desetak onako zatečeni razasuti ukipljeni kao da smo usađeni i da ćemo tu pustiti korijenje i odrasti upijajući život počevši s ovim  koji upravo ispred nas maršira u prašini.

Strah u nama ne jenjava. Suviše je tišine u tim uniformama da ga nebi bilo.

Jedan konjanik rukom daje znak i iza njega sve zastaje. Na putu bližem  nama. Mirno kao da je za predah. Prilika za smotati cigaretu popraviti naprtnjaču  uzrameniti pušku….

Izvode dvojicu.  Jedva su stariji od zbroja godina nas trojice  sedmogodišnjaka. I nisu u vojničkim odorama. U nošnjama su naših naroda tamo podno onih brda.  A svezani su. Prate ih uprte puške u njihova leđa i zaustavljaju ih jedva nekoliko desetina  koračaja dalje od mene. I malo u desno od svih nas.

Iz kolone po tom izlazi  jedna vojnička odora reklo bi se malo i urednija od ostalih.  Od kuda mi toga trenutka  pomisao da će ih razvezati?  Moguće zbog te njegove odore na kojoj su se isticali „ čvarci „ kako smo mi djeca nazivali oznake s kojima bi se kitili u našim igrama.

Umjesto mojih nada… on… koračajući k njima iz kožne futrole,  onako u hodu,  vadi revolver  nimalo sličan drvenim s kojim smo se igrali rata po našim pretpostavkama  sigurni da je njegov pravi,  metalni i… puca im u glave.  Onako hladno i k`o iz čista mira… I… kao da nas djece i nema.  A ako je vlasnik te za nas odjednom užasne naprave nešto od nas i vidio tada su to samo bile naše dječje u čudu izokrenute i još više užasnute  oči…i…i

…I oni padaju kao da i za njih nas više nema. „ Oni „-  dvojica nepoznatih i nedoraslih mladića kojima ni njihove buduće djevojke što bi im nekada postale nikada neće saznati ime.  Jedan još trese nogama i s toga…novi pucanj. U glavu!  Milosrdni! Tako kažu da ga nimalo milosrdni  zovu.

Pratnja s puškama već se vratila u svoje redove dok revolveraš znalačkim okom ocjenjuje učinak vlastita djela a potom ponovno u hodu zatiče svoj Walter u ulaštenu kožu i već slijedeći trenutak utapa se u slične odore i uskoro čitava ponovno pokrenuta kolona u mojim očima postaje zločinac.

Trajalo je dok su i poslednji prošli a mi se cijelo vrijeme nismo usudili ni pomaći  dok su nam se pogledi protiv sve naše volje zalijepili za dva mrtva tijela sve dok nije kolona odmakla i za njom ostala tišina a iz kuća bojažljivo počele izlaziti  žene i na brzinu grabile svoju sitniju djecu i  odvlačile i potleušice  zabravljujući za sobom vrata  kao da će tako pobjeći od onoga  što se upravo dogodilo i sa zvrnutim ključem u zahrđaloj bravi izmjeniti povijest.

Začelje kolone je  do izlaza iz sela ciljano uzelo novu dvojicu da „ pokažu put“  njihovoj prethodnici

Otac je u mladosti godinama izbivao u zemljama koje stišću svi oceani i iz njih sobom donio i dio govora. Ali i saznanja o ljudskim sudbinama. Već je on znao da se rijetko koji  ratni„ pokazivač puta“  s njega vratio.

Kada su ih vezivali nije mogao reći sinu da im je preostao još samo taj dio puta.

Smaknućem „ vodiča“  postizan je višestruki učinak, već i samim odabirom žrtava prethodno pripremljenim  izviješćem doušnika a nije potrebno napominjati kojom selekcijom.

Smaknuća su bila uvijek na vidljivom mjestu po mogućnosti usred sela, a u svrsi zastrašivanja, a smaknuti morali biti nepoznati jer nebi odgovaralo počiniteljima da se zna kako žrtve nisu ništa krive. A da ih puste mogli bi odati protivnicima put kuda su otišli njihovi protivnici.

A otac je izdvojen samo zato što nije pripadao nikakvoj stranci niti struji a ni opciji osim što je bio ono što je i bio jer je već davno shvatio sav besmisao rata i svega što do njega dovodi. I da se život može mjeriti i u pređenim miljama koje je on već i debelim svijetom dosta prevalio, ali njegov sin je jedva na početku kao i dva u njegovu selu na ledini zaostala vršnjaka i nepoznata prethodnika.

Ipak imaju još sedam milja života . Ali to je samo on znao.

Kako god to…i sve drugo bilo što je vezano uz taj, ovaj ili „ onaj „  prošli ili budući rat  i što iz svih njih  proizlazi ili će proizaći najgori trag ostaje  u djeci pogotovu ako im se to događa pred očima. Ovako kao što se dogodilo mojim vršnjacima. I meni.

I kako oprostiti ljudima što mi nisu dozvolili postati ono što sam trebao biti. Ostati dijete dok se dijete biva, provesti mladost bez noćnih mora i ne boriti se s njima do kraja života. Jer od tada pred mojim i otvorenim i zatvorenim očima nosim sliku dva streljana mlada čovjeka i cijelu kolonu ljudi kao zajedničkog zločinca. A što s još gorim …što čine odrasli?!