NOSONJA I POROCI 1

ROKERSKI DNEVNIK
piše: Miroslav Bičanić-Toza
Nosonja je bio teški pušač. Palio je jednu za drugom.
Dok bi mahao nepočešljanom glavom u ritmu glazbe cigareta bi mu gorjela u ustima, a blaženi osmijeh nije silazio s njegovog bubuljicama ukrašenog lica.
Kad bi pak  doživljaj počeo pojačavati mahnitim lamatanjem rukama, cigareta bi se pretvarala u opasno oružje i njen je žar nerijetko završavao u košuljama obližnjih čagera, ili u težim slučajevima u grudnjacima djevojaka koje su se odvažile iz blizine pratiti maestralni ples mog prijatelja. O tome, koliko me je puta opekao dok bi mi nešto objašnjavao ili me u nešto neobično važno uvjeravao svjedoče desetak godina stari ožiljci na prstima i nadlanicama.

Imali smo  jake razloge da ga pokušamo otrgnuti od ružne i …pokazalo se, opasne navike. Nismo mi bili, da se razumijemo, neki sveci, votku, pivo i Marlboro …znali smo često pretpostaviti bilo obavezama, bilo ostalim dragim nam užicima, ali Nosonjin porok imao je dodatnu težinu u činjenici da je on neumorno pušio NAŠE cigarete, jer su njegove, uglavnom slučajno ostajale kod kuće, na poslu, u drugim hlačama i svaki je put imao svjež izgovor, ali cigarete-teško. Kažem, potpuno  zreo  za odvikavanje.

Kasno ljetno poslijepodne, jedno od onih  ljepljivih, kad je i muhama muka zujati, ali nemaju drugog izlaza, u kojem izađeš ispod tuša znojniji i zbunjeniji nego što si pod hladni mlaz ušao nije obećavalo osobit  provod. Subota, birtije  prazne, dežurnih pijanaca nigdje, dosada caruje. Ispred jedne, za stolom u hladovini,  konobarica se muči ispunjavajući križaljku sa obiljem bijelih polja u koju je uspjela utrpati pojmove označene sa  “upiši IĆ” i nekoliko registarskih oznaka, od kojih pola krivo.  Sve totalno mrtvo. Jedino Nosonja asistira. Pola krivih rješenja njegovo je djelo. Neumorno furnja njene cigarete, pijucka pivo za koje se uspio  ogrebati, i još se bezobrazno upucava uvjeravajući ju kako …u životu nije srela tako konstruktivnog tipa …i nagovara  ju usput da se ludo provedu nakon fajronta.

-Debeliiii! …odjednom se prolomi iz njegovog pravca, u trenutku dok sam pokušavao promaći drugom stranom ulice, ne toliko da ne ometem idilu, već sam se namjeravao vratiti sa svjedocima i polako mu pijuckati krv na slamčicu. Skočio je sa stolice, zamalo prevrnuo pivsku bocu mladoj dami u krilo (a kako ga brzo loče, ne bi bila pričinjena neka naročita šteta) i sjurio se preko ceste koja je srećom  bila  pusta  i  poleti  mi  u  susret, ma, skoro  u zagrljaj. Srdačno jedno stvorenje. Zatrese glavom, žmirne značajno, zaustavi je nagnutu desnom ramenu i prozbori: “Pizde, opet ste mislili otploviti bez mene!” “Koji to MI” obazrem se oko sebe. – “pa ja sam jedino humano biće s ove strane ulice. ” “Ti i onaj ćelavi” – nastavi Nosonja svađalačkim tonom “lunjate bez veze okolo kad mene nema, a cice naprosto luduju i nitko ih ne sređuje i ne smiruje. Samo se vrtite po šankovima”.

Tako sam opazio da se momak sredio za subotnji izlazak. Cipele je  očistio, “naviksao”, imitacija Levisica,  kupljena  na  buvljaku, besprijekorno čista (izuzmemo li nekoliko nagorjelih mjesta nastalih otpadanjem žara cigarete), pamučna majica u nekoliko boja krcata brojevima sprijeda, straga i na rukavima, a posred grudi kočio se veliki natpis CIRCUS i nije mi puno trebalo da ga zamislim pred ogledalom u posljednjoj provjeri kako poravnava nabore, namiguje i sam sebi govori “perfektno” i kako je uspjeh kod suprotnog spola zagarantiran.

Da, bio je i svježe izbrijan, što se lijepo vidjelo po komadićima papira koje je  zalijepio po mjestima gdje se porezao, a koje je zaboravio skinuti. Zastali smo kod trafike, kupovao sam sljedovanje koje će se tu noć popušiti, i spazio kako nezainteresirano stoji sa strane.  “Kupi i ti” podsjetio sam ga.

Lupio se po džepu, promrsio nešto što samo on može razumjeti, a što je trebalo značiti da se ne trebam brinuti o njegovim poslovima i njegovim cigaretama. Produžili smo prema centru, gdje se ipak trebalo  nešto događati, usput lupetajući o stotinu, uglavnom nevažnih, stvari.

Osnovna svar koju je trebalo odlučiti bila je ne kamo, već s koje  strane krenuti u pustolovine koje su nas te, kao i uostalom svake subotnje večeri čekale. Prvo pribojavanje  bilo  je  ustvari  razmišljanje o povratku nakon silnih putešestvija u radijusu od dvadesetak kilometara, obzirom na česte nestašice  goriva  na benzinskim pumpama tih godina (a, istini za volju, i  čestih nestašica u novčanicima nas optimista) .

Iza prvog ugla naišli smo na veselo društvance koje je utovaralo glazbala i pojačala u kamionet i bezbrižno kretalo na svirku u mjesto prilično udaljeno, i slabijim poznavaocima stanja bilo bi uistinu čudno kako misle stići na vrijeme obzirom da bi svirka trebala početi za dvadesetak minuta, a samo za put im treba četrdeset, i to pod uvjetom da se vozilo putem ne pokvari, što se dosad niti jednom nije dogodilo.

Sreća je bila u tome što je debeli Neno, šef benda imao priličan autoritet kod tadašnjih predsjednika omladine, glavnih organizatora zabava, a isto tako  prilično jake živce, da se na kašnjenje KING’S-a gledalo kao na sasvim normalnu stvar, i načekali su se oni koji su na zabavu dolazili vjerujući vremenu koje je bilo najavljeno na plakatima.

“Idete s nama?”-upitao je Džinks, basista, znajući da bi moglo biti zabavno na kraju, dok se budu tamanili ostaci cuge na šanku.  Vidjevši gomilu opreme koju je još trebalo ukrcati, a zatim i iskrcati kad se dođe na mjesto događanja, odmahnuli smo glavom i rekli samo da ćemo usput i do njih navratiti.

Dečki su se pošteno prihvatili posla, vozač Tunja, zvani Kalkamon,  požurivao je  Mendu, lokalnog  pjesnika  nadrealistično-pučkog pjesničkog izričaja, oslovivši ga sa uvredljivim “Ajde ti, Medo”,  na što je vazda  hladni i odmjereni   pjesnik  kroz  nos odvratio samo  “Radije Mendo, radije Mendo. ”

No, osnovni  razlog  našeg  odbijanja  da  se  pridružimo orkestru, (naime, sviralo ih je samo pet, a s njima na svirku ulazilo još barem toliko, ili više, pa je to ličilo nekakvom Big-bandu, mada sa jazz-om nikakve veze nisu imali) bio je taj što nismo bili bez novaca, i nismo bili prisiljeni svađati se s organizatorima  i dripcima sa ulaza da smo stvarno glazbenici ).

Zavirili smo u svaku birtiju koja nam se našla na putu, iz svake nas je zapuhnuo miris ustajalog duhanskog dima, kiselkasti miris  vina, a pospani konobari samo su čekali da produžimo dalje.

Po inerciji …krenuli smo po kuma Caleta, nadajući se da je sve obaveze prema zemlji, stoci, peradi i autu kojim bismo trebali krenuti u život, obavio. Ušavši u dvorište, prvo smo se posvađali sa crnim slavonskim ovčarom koji je predano čuvao povjereni mu teritorij od uljeza, a posebnu smo mu antipatiju izazivali Nosonja i ja, pa nam je godinu dana kasnije, kad je vršeći  dužnost savjesno kao i svakog dana, završio pod kotačima automobila, obojici laknulo, i to bez imalo pijeteta prema žrtvi.

Ispod lomače vinove loze, koja je prekrivala cijelu širinu dvorišta i pravila finu hladovinu, blistao je svježe oprani crveni Prinz NSU 1200, stara princeza kojoj u našim očima niti jedan Ferrari nije bio ravan.

Princeza je često znala biti prinčevski ćudljiva i zahtijevala je pažnju te česte popravke, ali to je naš Cale rješavao nevjerojatnom lakoćom , ravnom kakvom kraljevskom savjetniku. Iza automobila, u kartonskoj kutiji, još je stajalo smeće koje je naš prijatelj čisteći auto izbacio, i ostavio znajući da ćemo doći, i  da  nam  pokaže  kakav  mu  svinjac  redovno ostavljamo. Bilo je tu pivskih boca (praznih, naravno) nekoliko pari ženskih  gaća  sumnjive  čistoće, zgnječenih  kutija  od cigareta, čikova  koji  su  završavali  svugdje, samo  ne  u pepeljari, razmotanih magnetofonskih vrpci, i, uopće, stvari kojih se ni jedan otpad ne bi postidio.

S gađenjem smo zavirivali u postav koji nam je Cale priredio, ogledali se nije li slučajno negdje nama na dohvat ostavio bocu s rakijom koju je svaka domaćinska kuća kao dio namještaja držala na dohvatu ruke, jer nikad se nije moglo znati kad  gosti  poput  nas, koji  rijetko  odbijaju ponuđeno, a pogotovo kad  je nešto tekuće u pitanju, mogu banuti na vrata.

Lukavi pak  kum, znajući  da,  nanjušimo  li  bocu  i štampliće, dobra dva, tri sata neće biti ništa od planiranog polaska, jer nam labilni karakter i snažan osjećaj pristojnosti prema njemu kao domaćinu jednostavno neće dopustiti da i kap ponuđenog pića ostane nepopijena, jednostavno je dobrano praznu bocu (tek dva prsta pri dnu) strpao u hladnjak i još se furao na pristojnost, da nama kao najdražim gostima ne priliči piti toplu rakiju.

Bilo kako bilo, on je još bio pod tušem, mi smo lagano pijuckali, i još raspravljali o tome kako je žesta ustvari najbolja stvar u ovim vrelim danima, da zaustavlja žeđ i stotine smo izgovora nalazili u prilog tezi da je piti, u stvari, zdravo, i čak, poželjno. Povremeno smo mu dovikivali da požuri.

On je mislio da nam se žuri zbog nove boce, a mi smo mislili da on ne kuži, nego da nam se samo žuri otploviti. Nosonja ga je pak žarko želio vidjeti i zbog cigareta koje je propustio, odnosno nije htio kupiti, a obje koje je ponio od kuće zdimio je na brzinu, da nikomu ne bi morao dati.

“Svinje”-počastio nas je čim je izašao iz kupaone, jednim ručnikom skrivajući biblijska mjesta (nije imao smokvin list), a drugim je istovremeno brisao ono malo kose. “jel vidite kak’o mi sranje svaki put napravite od auta?”.

Nosonja se uozbiljio, nije se mogao sjetiti je li ono bljuvanje od prošlog krmačenja bilo po kumovom ili nečijem tuđem sicu, pa se ogledavao,  i razmišljao kako izbjeći čišćenje, i, uopće, snošenje bilo kakvih posljedica pa čak po cijenu da okrivi mene, koji  tom putovanju nisam ni dao svoj obol, obzirom da me susret s jednim frendom koji je tek stigao iz Zagreba gdje je odnio silne pobjede na faksu i zaslužio dugi mokri odmor, zaustavio u prvoj birtiji da je cijeli susret na kraju obavijen velom zaborava u kojem smo mozaik zanimljivih događaja slagali nekoliko dana (pišanje po kapijama susjeda koji su sve vidjeli, ali  mi  njih  nismo, revanje  nekakvih  pjesama prostačkog sadržaja, i mnogih drugih, dobrim dijelom i izmišljenih  i nadodanih stvari).

Alibi klimav, ali ni Nosonja srećom nije bio persona bolje reputacije, pa je brzo priznao zlodjelo, zapravo, priznao ga je odmah čim je skužio da je sve očišćeno i u redu.

-Nego,  kume,  šta ti misliš,  kud’ bi večeras bilo najbolje zapaliti ? …onako izdaleka sam pokušao  proniknuti u  Caletove planove.
-Zapalit,  zapalit – ubacio se Nosonja “daj jednu za zapalit”.
-Ne daj,  kume,  svinja nije ‘tjela kupit’! – počeo sam sa preodgajanjem našeg opasnog ovisnika.

Nastavlja se!