TKO JE NIKOLA ŠOP

OBJAVLJENO 31.12. 2011. U POVODU 30. OBLJETNICE PJESNIKOVE SMRTI 
piše: Vlatka Banek      
foto: arhiv obitelji
Drugoga dana 1982. godine, duša književnika i prevoditelja Nikole Šopa napustila je iznureno tijelo i vinula se visoko, nama smrtnicima još nedostupno, ali vjernicima znano. Nazirala je te pjesnikove pute još za života, nadahnjujući i navodeći ga na ispisivanje zasad posve neodgonetnutih, obezgraničenih prostora svemira, u kojima danas izučavatelji Šopova djela iščitavaju sve razumljivije  vrijednosti i poruke.
Otada je, eto, minulo već trideset ljeta, a jedan od najznačajnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća ne pada u zaborav, dapače, postaje sve zanimljivijim i izvan granica Hrvatske. Tako je pred deset godina, a dvadeset nakon Šopove smrti, talijanska kroatistica Fedora Ferluga Petronio predstavila usred Zagreba, u Društvu hrvatskih književnika, monografiju Il mondo cosmico di Nikola Šop (Svemirski svijet Nikole Šopa) objavljenu u nakladi “Forum” Udinskoga sveučilišta.

Ta knjiga obuhvaća čitavo Šopovo stvaralaštvo – poeziju, filozofsku prozu, radiodrame i prijevode s latinskog – te bilježi sve važne tematske i izričajne pomake. Pri tom ih dovodi u vezu s osobnom tragedijom ili možda Božjom kušnjom pjesnika, koja ga je, vezujući ga gotovo polovicu životnoga vijeka uz postelju, učinila tako osebujnim i iznimnim u književnom stvaralaštvu.

Već je među svojim prvim pjesmama, onima iz zbirke Isus i moja sjena (Zagreb, 1934.), Nikica, kako su Šopa od milja zvali njegovi najbliži i prijatelji, jasno i nedvosmisleno očitovao duboko, osobno razumijevanje kršćanske misli, shvativši i prikazavši Isusa kao jednoga od nas, ljudskih sinova, koji u svakodnevici živimo i svjedočimo Kristov put.

Ta prispodobivost, iskazana u izvanredno snažnom pjesničkom stihu, najčišće i najiskrenije uobličena, kao razumljiva, dojmljiva i trajna poruka čitateljima, rijetka je i osobito vrijedna.

Nemjerljiva radost pjesama kojima nas je obdario Hrvat iz Bosne, rođen u Jajcu, BiH, 19. kolovoza 1904., školovan u Banja Luci i Beogradu (gimnazija, studij komparativne književnosti i latinskog jezika), progovorivši u doba najžešće protuhrvatske politike tadašnje države – šestosiječanjske diktature –  na svoj intimistički način, pristupačan i razumljiv svekolikom katoličanstvu, bila je i golem prinos razumijevanju sebe samih.

Dolazak u odabrani, trajni dom Zagreb, nakon stradavanja za bombardiranja Beograda (1941.), a koji mu je pružio i konačni smiraj  Mirogoja, značio je bitnu prekretnicu u životu, radu, iznalaženju novih tema i izričaja. Upravo tu nastaju, među inima, pjesničke zbirke Kućice u svemiru i Svemirski pohodi (1957.), Astralije (1961.) ili pak dramske poeme, što ih je kao radio-drame u režiji Zvonimira Bajsića emitirao Hrvatski radio: Bosanska trilogija (1960), Vječni preludij (1965.) i Pjesnikovi rasprodani prostori (1974).

Povjesničari književnosti uredno će pobrojiti i brojne Šopove prijevode klasičnih autora, od Propercija do Marcijala, kao i hrvatskih latinista Jurja Šižgorića, Ivana Česmičkog te Ignjata Đurđevića, dok će jedna zagrebačka maturantica iz 1971. (autorica ovih redaka), uvijek pamtiti njegove riječi iz odgovora na pitanje sprema li što novo: ”Vrlo lijepo razmišljam. A kad o tome budem razmislio definitivno, onda ću to sigurno ostvariti. Kod mene nema toga da li će biti, nema futura, nego je uvijek prezent”.

Veliki hrvatski pjesnik Nikola Šop bio je druželjubiv, pa su vrata njegova doma bila otvorena mnogim dobronamjernicima, a u njem je glavnom uzdanicom bila požrtvovna supruga Antonija, nezamjenjiva potpora Šopovim uzletima u svemirske prostore.

Dolaziti u «pohode» Šopu nije pak bilo bezazleno, jer su ga posljeratne jugoslavenske vlasti zbog njegovih prohrvatskih i vjerskih svjetonazora osudile na 30 godina zabrane objavljivanja. Većina Šopovih djela nastalih u razdoblju od 1945. do 1960. godine objavljena je tako u inozemstvu i prijevodima, prvenstveno na taljanski i engleski jezik.

O tridesetoj obljetnici smrti pjesnika Nikole Šopa najprimjerenijim je zaviriti u bogatstvo njegovih zapisanih misli i riječi, te njima zaključiti ovo prisjećanje: “Naslutim te uvijek u kasnome trenutku, kada se u mome ogledalu ugase sve stvari. Kada uplašeno pobjegnu sve sjene. I ostane samo sjaj.”

Zagreb, 30.12.2011.