TIPIČNA ISELJENIČKA PRIČA

Iz naše arhive (objavljeno 29-06-2010)

ISELJENIČKA PRIČA
piše: Sonja Breljak

Istina, naš dolazak  u Njemačku, u Berlin, ni po čemu nije nalikovao načinu  na koji su naši ljudi dolazili ili u iseljeništvo odlazili prije toga. Išlo se svojevremeno  za boljim životom, što bi rekli, trbuhom za kruhom.
Posla bilo pa se s granice skoro direktno odlazilo za stroj ili neki drugi  tvornički posao.
A mi devedesetih stigli nekako naopako, kao pali s neba. Sad ono neko privremeno, takozvano izbjegličko stanje prouzrokovano ratom, prijeti da se pretvori u jednu potpuno tipičnu iseljeničku priču.

Ima tu neko optimalno vrijeme boravka, možda koja godina , u kojoj je moguć povratak bez posljedica.

Još naime niste pokupili tu iseljeničku patinu.

Godine prošle. Mi  zakasnili. Pa kad se povedu razgovori o povratku i najmanje dijete u nas izjavljuje da u tom slučaju ostaje kod  starije sestre u Berlinu. Osveta  je to boravka dugog više od deceniju i pol.

A kako li je tek onda našim ljudima sa četrdesetogodišnjim iseljeničkim stažom? Povratak nakon toliko godina, ma koliko sanjan i željno čekan, mora nalikovati pravom obiteljskom potresu.

Nedjelja iza …provedena nekako  tipično, simbolično, slično nama, kako se to često kaže, „u bijelome svijetu“. Započelo jesenje školsko ferije. Djeca slobodna desetak dana. Ali nisu roditelji. Pa od velikog, dalekog putovanja, ništa.  Nedjeljni dan ispunjen odlaskom na svetu misu na hrvatskom jeziku. Misa u tri crkve. A mi, prema mjestu stanovanja, domaći u onoj u centru grada, poznavatelji Berlina bi rekli, na Mahringdammu.

Naša mala, topla zajednica. Osjećam kako tu struji  taj zajednički  nam identitet dok naš zbor pjeva sa crkvenih kora. Naš jezik, pjesme, molitve,  druženje…naš mali svijet u još jednom drugom, širem  svijetu. Misno slavlje vodi župnik fra Petar Čirko. Pa i propovijed tipična, iseljenička. Pouka i poruka isto tako.
-Čuvati treba svoje, slati djecu na vjeronauk, hrvatsku školu, oteti se reklami i promidžbi sjajnoga svijeta koji nudi „šarene laže“ u zamjenu za tijelo i dušu. Pa onda, pobrinuti se treba za djecu, njihovo obrazovanje.
-Na prste ruke, na žalost,  možemo izbrojiti koliko naše djece polazi gimnaziju, koliko ih studira, veli berlinski župnik. A puk sluša i razmišlja.  Skok u stvarni svijet oko nas, u njemačku stvarnost u kojoj plovi i naša mala zajednica, naš  iseljenički svijet. A ta stvarnost zove, poteže, nemoguće joj se oduprijeti.

Nedjeljno popodne me odvede u Rusische Haus. Najveći je to kulturni centar neke strane države u Berlinu. Impozantno zdanje u sred poznate Friedrichstrasse. Nekada je, prije 20 godina,  ovo bio istočni dio podijeljenog  grada. E u tom zdanju bi održan godišnji koncert glazbene škole Fanny Hensell u koju nam više godina polazi mlađa kći. Moto koncerta  „Preskočimo  zidove“,  u vrijeme kada se primiče  obilježavanje 20 godina od pada Berlinskog zida, sasvim prigodan.

Eto, mi pobjegli od vlastitih zidova, a tu nas opet sačekala tuđa  sjećanja na neke druge zidove.  Koncert fantastičan, glazbenici iz cijeloga svijeta, razne kulture, instrumenti, ples, glazba, rock, klasika, gospel… sve na jednom mjestu.

Vele, jedan univerzalni jezik koji svi razumiju, koji sve zidove može prijeći.

I meni lijepo, toplo, ugodno u dvorani punoj ljudi različitog porijekla. Jezik domaći …njemački. Misli isto domaće …hrvatske.

Uvečer slušam na televiziji zanimljivu političku raspravu  o neintegriranosti velikog dijela Turaka u Berlinu, pravom getou u općini Neukoelln, nerazumijevanju kultura, nesporazumima, neintegraciji, ljutnji s obje strane, mladom svijetu izgubljenom u nekom praznom, zatvorenom  međuprostoru. Nema ih na koncertima, ni u gimnazijama, ni na fakultetima. Druže se u gangovima, šetaju uskim gettom svoje ograničenosti, padaju pod teretom narastajućeg nezadovoljstva i  agresivnosti  s kojom onda i uža i šira okolina ima  problema. Pravi zidovi u glavama.

Ne želimo takvu sudbinu našoj djeci.  Lijepo bilo ove nedjelje u našoj crkvi, našoj maloj hrvatskoj zajednici. A lijepo i na koncertu njemačke škole. U oba svijeta pripadamo.

Pobrinuti se treba kako bi sadržaj oba svijeta bio ispunjen, mladima  dostupan, privlačan, slobodan i otvoren za  otići i vratiti se. Život je pun zidova.  Od zidova se ne može pobjeći. Treba ih preskočiti. Glasam za prelazak, pogled s druge strane. Baš tipična iseljenička priča….