Hrvatski Glas Berlin

MOJE RAZGLEDNICE: Tisno ili o prijateljstvu

tekst i foto: Marijana Šundov

Jedan od najljepših trenutaka ovog dugog, vrelog ljeta bio mi je ponovni susret s prijateljicom, ne kolegicom jer nas dvije i to jesmo, nego baš prijateljicom iz studentskih dana – našom Sonjom. Kažem našom, jer Sonja je urednica portala Hrvatski glas Berlin, za kojega sa zadovoljstvom već preko deset godina pišem.

Nalazimo se Sonja i ja kada god možemo, što nije onoliko često koliko bismo nas dvije željele, ali je dovoljno za čaroliju prijateljstva koja traje više decenija.

„U čemu je tajna?“ – samu sebe pitam. Zašto s nekim ljudima „kliknemo“ družimo se, a onda se nekako udaljimo. Imam ja takvih desetak dragih ljudi: i u Sarajevu i u Zagrebu i u Briselu i naravno Splitu. To su sve gradovi gdje sam živjela, sklapala prijateljstva, družila se. Sve su to i dalje divni ljudi, a ipak udaljili smo se… A, Sonja i ja preko četrdeset godina, od toga vremena u istom gradu živjele obje u isto vrijeme samo četiri godine.

Kada smo se Sonja i ja toga kolovoškog poslijepodneva spustile do rive u Tisnom kako bismo se dogovorile oko predstojeće promocije Sonjine knjige, koja se održavala tu večer,  ništa nije ukazivala kako će za sat – dva doći do prave nevere. Inače, nevere ili neverini su iznenadne, nepredvidive, ljetne, lokalne oluje na našem predivnom Jadranu. I ova nije bila iznimka – došla je naglo i brzo od mora, najprije vjetar, nebo se zatamnilo, a onda se čula grmljavina koja se približavala, u zraku su se osjetile kapi kiše. Pojurile smo do knjižnice u zadnji tren zatvarajući vrata pred silovitim naletima vjetra i kiše.

Gledala sam kroz prozor knjižnice nestvarne prizore kako more teče gotovo kao rijeka ispod prozora i zaledila sam se – u jednom trenutku na zidu pored mora, kroz staklo po kojem su tekli s vanjske strane potočići kiše, vidjela sam cipele.

„O, joj!“- pomislila sam: „Nije valjda nekoga silina vjetra bacila u more, i zašto je taj netko bio usred ljeta u zatvorenim cipelama, na zidiću?“

Sonja me odmah umirila – cipele na zidiću su spomenik odnosno radi se o jedinstvenom, umjetničkom konceptu, kojim se podsjeća na slavne ljude povezane s Tisnom kroz brončani reljef njihovih cipela postavljenih na nekoliko mjesta.

Splitski kipar Teo Baučić autor je ovih reljefa, a „svoje“ cipele u Tisnom ima Vjekoslav Kaleb, književnik, rođen u Tisnom. Iz njegovog djela „Divota prašine“ potječe citat „po nogama bih mogao biti pjesnik“. Ovo djelo je i bila inspiracija ove umjetničke kreacije. Sama rečenica ima duboko značenje „ po nogama bih mogao biti pjesnik“ .

U opasnom, fizičkom svijetu oskudice, patnje i opasnosti u kojemu se prije ili poslije svi na neki način nađemo, noge odnosno mogućnost hodanja postaju svjedočanstvo o životu, svjedočanstvo pobjede ljudskog duha nad zemaljskim svijetom patnje u koji smo prije ili poslije svi bačeni na neki način. Da – gazim po prašini, ali moje noge hodaju, živ sam – „divota prašine“.

Koliko sam puta nakon više puta doživljenog oporavka nakon onkološkog liječenja, sa zahvalnošću Bogu i dragim ljudima, ali i svome duhu, volji i tijelu, koje se nije predavalo, sva sretna izlazila i samo hodala – „divota prašine“.  Evo, me opet mogu hodati, šetati, promatrati prirodu, čitati, pisati, zagrliti ljude koje volim – ma doslovno zagrliti svijet. Sve što si prije doživljavao normalnim nečim što ti pripada nakon iskustva patnje poput one opisane u Kalebovom gore spomenutom romanu ili oporavka nakon neke traume sada je slavlje života.

Zgrada u koju smo se Sonja i ja sklonile Narodna knjižnica i čitaonica nekadašnja je palača Katunarić, skladna, povijesna zgrada.  Na samom ulazu pogled plijeni uklesani natpis: DNUS CUSTODIAT INTROITUM, ET EXITUM TUUM. Prijevod s latinskog na hrvatski kaže  „Gospodin čuvao tvoj dolazak i odlazak“ – citat je to iz psalma koji je i molitva i blagoslov za sve koji dolaze u palaču. Ovaj se citat inače može naći uklesan iznad povijesnih palača, građevina i crkava diljem Dalmacije. Iza ulaza se nalazi lijepi, unutarnji „dvor“ odnosno otvoreni prostor, ovu večer prigodno osvjetljen žaruljicama, ali ipak radi nevere neiskorišten za promociju knjige, koja se preselila u samu knjižnicu, među mnoštvo knjiga. Inače, prostor gdje su knjige za mene je jedan od najljepših interijera.

Samu palaču Katunarić izgradio je u 19. stoljeću u baroknom stilu nekadašnji načelnik Petar Katunarić na samoj rivi. Petar Katunarić, kako kažu zapisi, bio je svestrana osoba, koja je svojim humanitarnim radom, novčanim prilozima potrebitima i bolesnima te organizacijskim sposobnostima zadužila svoje sumještane. Zaslužan je za izgradnju puta između Murtera i Betine, te cesta prema okolnim mjestima. Većinu ovih infrastrukturnih radova je sam financirao, dobio je zlatnu medalju austrougarskoga kralja i cara Ferdinanda I., a za park u Zadru je darovao stotinu biljaka,  o čemu svjedoči članak iz novina Gazeta di Zara 1835. godine.

Promocija knjige je bila uspješna unatoč kiši i vjetru.…

više