događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Prema knjizi “260 dana” Marijana Gubine snimat će se međunarodni film istoimenog naslova. Na tu temu je i današnja tiskovna konferencija s početkom u 10 sati.
Hrvatski glas Berlin je svojevremeno, u siječnju 2012. godine, susretljivošću Marijana Gubine, počeo s objavama priča iz njegove knjige “260 dana” i prije nego li je je ona u tiskanom izdanju stigla do čitatelja.…
U našoj rubrici naslova 260 dana, nastaloj prema istoimenoj knjizi Marijana Gubine, uz odobrenje autora …na čemu od srca zahvaljujemo …objavismo cjelovitu knjigu kroz …kako simbolično …26 nastavaka. Potresno do bola, neshvatljivo, žalosno …ljutnja, gorčina, razočarenje …smjenjuju se u nama, čitateljima, različiti osjećaji dok hodimo zajedno s glavnim likom ….autorom knjige …a u vrijeme radnje tek desetogodišnjem dječaku …kroz svih 26 nastavaka kao po svojevrsnom Križnom putu.…
Marijan Gubina: 260 dana
Ugledavši moga tatu, promijenio je izraz lica. Na njegovom licu jasno se vidjelo da vodi borbu sam sa sobom. Nešto bi rekao i ne bi. Na kraju, samo je namignuo mom tati i okrenuo se natrag. Bio sam svjestan da tata bježi, da ne bi smio biti s nama. Drugi je krenuo prema dnu autobusa. Umirem od straha. Imam osjećaj da će mi tata stiskom ruke zdrobiti nogu. Sreća, prvi vojnik okreće drugoga, grli ga i kreće s njim van iz autobusa.
Marijan Gubina: 260 dana
…Dugo smo čekali da se probudi. Spavali smo, budili se, spavali, budili se, no on je bespomoćno ležao.
Jednom prilikom, kad sam se probudio, nisam ležao uz njegovo tijelo. On je ležao na boku uz mamu. Približivši mu se osjetio sam njegovo hrapavo disanje. Bio je živ. Hvala ti, Bože, na čudu.
Zagrlio sam se sa sestrama i pridružio njihovom plaču. Prošao je dan ili dva, možda tri, i ponovo su se otvorila vrata, ponovo me …
Marijan Gubina: 260 dana
Danima nitko nije otvarao. Imam osjećaj da smo svi poludjeli. Sreća da je tata preživio i da smo svi skupa.
Bolovi u glavi i trbuhu bili su nepodnošljivi. Kako je vrijeme odmicalo, nisam više mogao ni plakati, prestao sam i kukati. Zadržavao sam svoju bol za sebe, nadajući se da ću time pomoći sestrama. Ponekad se začuo očev jecaj.…
Marijan Gubina: 260 dana
… Okrenuvši se, potegao je nogu na kojoj je visila mama, koja je na kraju poljubila blatnjav pod.
On odlazi, a nas grabe. Opraštamo se pogledima jer znamo da je to to. Nema više izvlačenja, nema više sreće. Vadeći nož iz kožne futrole, stvorio je bol u mom trbuhu. Tata je nešto pokušao, no našao se na podu, a oni na njegovim leđima. Postavili su ga da klekne te mu se jedan obratio:…
Marijan Gubina: 260 dana
… Nakon nekog vremena, tata je odlučio da ćemo se odmoriti i pričekati mrak jer, kako kaže, nije znao gdje su im položaji i imaju li dalekozore. Super! Svima je olakšao. Mislim da smo u jednom trenutku svi zaspali. Kad sam se probudio, svi su bili budni i gotovo da je počeo sumrak. Mama mi je dala kobasice da pregrizem pa ćemo krenuti. Znao sam da ima i slanine, no neću je jesti jer nož koji sam bacio bio je namijenjen za rezanje slanine.…
Marijan Gubina: 260 dana
Svi smo na kraju završili na tom, za nas malom, krevetu. Nakon nekog vremena, svi osim tate, mame i mene su zaspali. Tata se izvukao iz kreveta, sjeo za stol i suzom za suzom koja je kapala po stolu, ispijao rakiju po rakiju.
Zamolio je mamu da sve probudi, da moramo svi donijeti tešku odluku.
Zbunjeni i pospani, svi smo se okupili oko stola, čak i mala Helena …
Marijan Gubina: 260 dana
Pričajući sa mnom, položio je dvoje ljudi na kolica, primio ručke i krenuo prema van. Mene je molio da metem krv prema leševima. I jesam, meo sam bez prestanka. Ponovili smo postupak i tako nekoliko puta. Posjetio nas je i zli čovjek. Samo, sada je, umjesto pištolja, na ramenu nosio pušku, a u rukama posudu s vodom i nekoliko vreća od žita.
„Vode imate u avliji[1]. Hoću da se za pola sata sve sjaji! Nemojte …
Marijan Gubina: 260 DANA
Došao je dan kada sam i ja morao ponovo na rad u selo. Moj prvi susjed Miloš se pobrinuo za to.
Prvo ponovo kod obitelji Kojčin, gdje je sve bilo uobičajeno. Dobiješ zadatke, odradiš veći dio, dobiješ vrč domaćeg soka, nešto za prigrist i idemo dalje – dok se ne smrači. No dobro, nitko me nije tukao, nisu me vrijeđali, čak se u nekim trenucima moglo nakratko osjetiti i suosjećanje.…